Panični Napadaji – Moje Iskustvo

Panični napadaji su pain in the ass…
Nedavno sam se, nakon dugih petnaestak godina, vozila sama u tramvaju.
Taj sam događaj podijelila na Faceu, jer je on za mene stvarno bio značajan a Face su moje kronike.
U jednom sam momentu pomislila – ok, većini ljudi će vjerojatno biti glupo što dijeliš jednu tako beznačajnu i mnogima svakodnevnu stvar kao što je vožnja tramvajem, no… blago njima 😀
panicni napadaji
Godinama sam u onom divnom i magičnom krugu zvanom hoop, no još sam duže u onom začaranom krugu zvanom Panični Napadaji.
U tih petnaestak godina susrela sam se sa raznim reakcijama okoline.
Pošto sam takav karakter da mi je punopuno lakše kada verbaliziram stvari, uvijek bi predstavljanje bilo – bok, ja sam Eva i imam panične napadaje. Ne baš doslovno tako, no htjela sam da odmah u startu stavimo stvari na svoje mjesto. Da se ne trebam izmotavati iz jednostavnih i svakodnevnih situacija tamo nekim glupim izlikama.
Mnogi još i dan danas valjda misle da sam razmažena jer se ne vozim javnim prijevozom. I neka misle. To samo znači da nemaju ni najmanju ideju o stravi i užasu koji se desi kada si u tramvaju ili busu a ne možeš van. Stanica je dosta daleko, adrenalin ti je na milijontu potenciju, razum je na off a apsolutno enormno ogromna količina straha prevladava tvojim bićem.
Ista mi se stvar događala i kada bih vozila auto i stala u gužvi. Jedina stvar koja bi me tada utješila je činjenica da mogu izaći i trčati. Ostaviti auto gdje je i jednostavno trčati dok ne prođe. Nisam to nikada napravila, no svakodnevno mi je bilo u glavi dok bih, zarobljena u prometnom čepu podnosila svoje adrenalinom natopljeno postojanje.

Zašto ovo pišem?

Zato što nas je puno! I zato što mnogo nas još uvijek smatra da smo ludi. Zato što nas je toliko koji mislimo da su panični napadaji nešto o čemu ne treba pričati. Da nitko neće razumjeti, da ćemo ispasti smiješni…
I da je to trajno stanje.
E pa, nije…
Mislim da je vrijeme da o pošasti paničnih napadaja konačno počnemo otvoreno govoriti.

Pa da krenem…

Prvi sam panični napadaj imala sa 19 ili 20 godina. Sjećam ga se vrlo dobro. Bila sam u kinu.
Izjurila sam iz kina i trčala sve do doma. A moje je ”doma” na uzbrdici i relativno daleko od kina.
Ni taj me fizički napor nije smirio, kao ni Tatina, inače uvijek umirujuća prisutnost.
Stari je nanjušio što je. Ispalo je da se slična stvar desila i njemu u mladosti. Da skratim priču, na moje smo inzistiranje otišli na hitnu, no od tamo su me poslali doma uz dijagnozu paničnog napadaja.
Tada je zapravo sve krenulo. Strah od straha. Opsesivno osluškivanje kada će se to ponoviti. Potpuno odsudstvo svake kontrole. Potpuna prestravljenost zbog nedostatka kontrole. Nikad ne znaš kada će se ponoviti. Nikad ne znaš kada će se prišuljati iza leđa.
Zbog te je sulude budnosti osjetila, moj mozak razne senzacije i situacije počeo tumačiti kao razlog za panični napadaj. Ukoliko nikad nisi bio u toj situaciji – vjeruj… to je pakao.
 besplatni trening

No mozak je čudna biljka…

…pa tako nađe načine kako se sa situacijama nositi.
Moj je život godinama bio niz rituala koji su mi pomogli da mislim kako imam određenu razinu kontrole. Panični napadaji nisu uvijek bili intenzivni, niti su uopće uvijek bili prisutni.
Čim bi pažnja bila na nečem drugom, kao što je učenje za ispite ili zaljubljenost, jednostavno ih ne bi bilo.
Kada bi samopouzdanje bilo visoko, panični bi se napadaji sakrili iza nekog kamena. Čekajući pogodan trenutak.
Igrali smo se tako dosta dugo vremena.
Zanimljiva je stvar da se toliko navikneš na njih da ti postane potpuno suludo i pomisliti da postoji život bez njih.
Čak dapače, kasnije sam skužila da ih sama stvaram. U određenim situacijama u kojima bi ponekad izostali, toliko bih ga očekivala da bih ga na kraju i stvorila.

Hoop i Panični napadaji

Hoop je u moj život stigao nakon perioda velike sreće, još veće tuge i povratka napadaja panike. Pomogao mi je da se usredotočim na nešto što je bilo toliko zanimljivo i zabavno da u hoopajućim momentima jednostavno nije bilo mjesta panici. Na žalost, nije me izlječio, no puno mi je pomogao.
Kao prvo, mogla sam fizički istresti svu nakupljenu napetost.
Kao drugo, toliko bi me okupiralo učenje i razmišljanje o novim pokretima, da nisam imala vremena za trigere panike.
Kao treće, njegova ritmičnost i meditativnost bi me smirivala.
Neko je vrijeme trajao mir.
Dok jednoga dana nisam prestala hoopati…

Traženje pomoći

Osim što sam vodila treninge, udaljila sam se od hoopa. Još promišljam o tome što se dogodilo, no dogodilo se. I igra panike je ponovno počela…
Nisam tip koji voli psihijatre, no iz čistog sam očaja molila svoju doktoricu opće prakse da me uputi nekom psihijatru. Moje je tijelo bilo fizički iscrpljeno od konstantnih borbi i bijegova. Moj je duh bio umoran. Željela sam otupjeti na strah i paniku.
Doktorica je odbila, rekavši mi da kod nas to izgleda tako da ti oni, trebao ih ti ili ne, jednostavno daju lijekove bez nekog pretjeranog razgovora. Nađi psihologa, bile su njene riječi.
Jer, napadi panike samo su simptom nečeg što se odvija unutar tvoje psihe.
I tako sam prvi puta u životu potražila pomoć.
popust

Psihodrama

Ines je (između ostalog) psihodramski terapeut i na našem prvom sastanku rekla mi je da panične napadaje možemo riješiti za minimalno dva tjedna. Ja sam mislila da je luda :D.
Dvanaestak godina strave i užasa da nestane za dva tjedna?!? Nema šanse!
Nakon druge seanse sama sam, pješke, uživajući u sunčanom danu došla do doma.
Nakon trećeg sam, bez mobitela i bez da sam ikome javila gdje i kojim putem idem (što mi je bio običaj) sjela u auto i otišla sa psima u šumu.
Danas uživam u sitnim životnim radostima koje su mi godinama bile toliko daleke (dok su nekima potpuno uobičajene): solo ispijanje kavice, odlazak na plac, vožnja bez ikoga u autu od točke A do točke B i – od nedavno – vožnja tramvajem koju se, bez obzira na višegodišnje ok stanje, nisam usudila probati.
Ne trebam ni pričati da se moje osobno hoopanje vratilo i da ponovno uživam u njemu.
Ponekad se pojavi onaj osjećaj pred paniku. Neki minimini napadajčić, no danas se znam s njima nositi. Znam što se događa, znam kako reći dosta.
Uostalom, ljepota sitnih svakodnevnih stvari, ljepota same mogućnosti da nešto napravim puno je intenzivniji osjećaj od panike.
Osim psihodrame, puno mi je pomoglo i nekoliko drugih alata – već spomenuto hoopanje, meditacija, vizualizacija, pisanje dnevnika, afirmiranje, brzo hodanje, tj. vježbanje općenito. Sve aktivnosti koje me vode u upoznavanje sebe, opraštanje za stvari koje si dugo nisam mogla oprostiti, oslobađaju me sloj po sloj.
Život opet može biti predivan!
Možeš ponovno biti slobodna osoba!
Samo trebaš odlučiti potražiti pomoć, ukoliko si ne možeš pomoći sam.
I molim te – nemoj šutjeti o tome kroz što prolaziš. Olakšaj si i podijeli svoje iskustvo. Možda na taj način nekim pomogneš.
Jednako tako molim i tebe koji nas možda ne razumiješ da nas ne osuđuješ.

Boje i šljokice stižu ti ravno u inbox. Kao i lozinka za poseban, tajni Happy Hoopasti svijet pun besplatnih stvari, popusta i pogodnosti. Pridruži nam se!

Eva

Eva

Hoop Dance Teacher at Happy Hoop
Trenerica hoopanja, Happy Hooperica i ljubiteljica ovog kaosa zvanog Život.
Čvrsto vjerujem da možemo sve što hoćemo i da nas baš plastični, šareni kolut može tome podučiti.
Osim što hoopam, imam milijon drugih interesa i zanimacija koje želim podijeliti sa svijetom. Tu mi pomaže urođena brbljavost i skribomanija ;).
Eva
Panični Napadaji – Moje Iskustvo

Komentiraj

komentara

Označeno:                             

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Sviđa ti se? Zashareaj :)